Bipolarni afektivni poremećaj (ranije nazivan „manično-depresivna psihoza”) karakterišu izmjene povišenog (manija ili hipomanija) i sniženog raspoloženja (depresija) što posljedično dovodi do znatnog poremećaja bolesnikovog raspoloženja i aktivnosti.

Smatra se da bipolarni poremećaj nastaje uzajamnim djelovanjem bioloških, psiholoških i socijalnih faktora. Kod osoba sa maničnom depresijom, otkriveno je da je u 60 % slučajeva u njihovoj porodici već postojao ovaj poremećaj. Kao kod mnogih drugih bolesti (npr. bolesti srca), jedna teorija kaže da se kod osoba koje su genetski ‘osjetljive’ ova bolest može ispoljiti tokom stresnih perioda. Mozak ljudi sa bipolarnim poremećajem je osjetljiviji na emocionalni ili fizički stres i ima smetnje u prenošenju nervnih impulsa koji normalno vraćaju mir i spokoj.

Bipolarni poremećaj je potencijalno ozbiljna, onesposobljavajuća bolest, koja utiče na to kako se osjećate, razmišljate, i na kraju kako se ponašate. Simptomi mogu da budu jako izraženi i mogu značajno da utiču na socijalno i profesionalno funkcionisanje pojedinca.

Rana faza (hipo manija) obično počinje pojačanim osjećajem zadovoljstva, samopouzdanja, društvenosti, kreativnosti i energije. U ovoj fazi ljudi sa bipolarnim poremećajem su vrlo produktivni na poslu, kreativni, socijalno privlačni i zabavni za društvo. Zbog zadovoljstva koje pruža ova faza bolesti mnogi ne žele da potraže ljekarsku pomoć ali na žalost, ova faza brzo može da eskalira u razbuktalu maniju.

Simptomi koji su izraženi kod manične faze su: pretjerana uzbuđenost, energičnost, neracionalno trošenje novca, smanjena potreba za snom, otežana koncentracija, neuobičajeno ponašanje, prenaglašeno osjećanje velike snage, veličine i naročite važnosti, nestrpljivo djelovanje bez razmišljanja o posljedicama a u najtežoj formi – haluciniranje i sumanute ideje.

Depresivnu fazu karakterišu: osjećaj tuge, uznemirenosti, krivice i beznađa, gubitak interesa za aktivnosti koje su ranije pričinjavale zadovoljstvo, promjene u apetitu, gubitak težine ili gojenje, hronični umor, problemi sa pamćenjem te misli o samoubistvu koje se ponavljaju.

Neki ljudi doživljavanju i manične i depresivne simptome u isto vrijeme, ili se oni smjenjuju tokom dana. U jednom trenutku oboljeli su puni energije i optimizma, a u sljedećem su bačeni u beznađe i očaj.

Kao i kod depresije, ne postoji laboratorijski test, rendgenski snimak ili snimak mozga koji može da identifikuje poremećaj. Umjesto toga, pažljivo se ispituje istorijat bolesti, razgovara se sa osobom kako bi se identifikovali znaci, simptomi i pravilo njihovih ponavljanja, i tako se dolazi do dijagnoze. Važno je da oboljeli bude iscrpan i iskren u davanju informacija ljekaru da bi mu se pomoglo u uspostavljanju dijagnoze.

Osnov za svaki tretman bipolarnog poremećaja je korištenje lijekova (medikamenata) kako bi se povratilo i stabilizovalo normalno raspoloženje i funkcionisanje. Pored toga, liječenju mogu doprinijeti psihoterapija, edukacija pacijenata i porodice i povezivanje sa ljudima sa sličnim problemima. Ponekad je potrebno uzimati lijekove nekoliko nedjelja prije nego što oni postignu svoj puni efekat. Neki neželjeni efekti mogu da smetaju, ali nisu opasni (sušenje usta), drugi su veoma ozbiljni i ukazuju na to da treba promijeniti terapiju (promjene u krvnom pritisku). Važno je da razgovarate sa svojim doktorom o lijekovima. Razvijte dobru, kooperativnu vezu sa svojim doktorom jer je takva veza od esencijalnog značaja za vaše liječenje. Za neke lijekove je potrebno detaljno praćenje, pa će vaš doktor izvršiti laboratorijske analize pre nego što se otpočne sa terapijom, da bi imao osnove za praćenje toka liječenja.

Iako tačan broj oboljelih nije poznat, kontinuirani stres, ekonomska i socijalna nesigurnost neki su od faktora koji dovode do porasta broja oboljelih od bipolarnog afektivnog poremećaja u Bosni i Hercegovini. Jedan od većih problema jeste da je u Bosni i Hercegovini sve više onih koji samoinicijativno, odnosno “na svoju ruku” počinju s korištenjem psihofarmaka, bez razmišljanja o posljedicama koje može izazvati upotreba ovih lijekova, posebno ako se koriste duži period.

Važno je naglasiti da je ovo jako opasno jer su jedino ljekari obučeni za propisivanje terapije osobi koja pati od bipolarnog ili nekog drugog mentalnog poremećaja. Na ovaj način se vrlo lako razvija ovisnost od lijekova, a liječenje ovisnosti je često teško i dugotrajno te osoba pored primarnog problema (bipolarni poremećaj) zapravo pati paralelno i od ovisnosti o lijekovima. Dodatna opasnost je i navikavanje osobe vremenom na izvjesnu dozu sedativa nakon čega je neophodno povećanje doze da bi se došlo do istog (željenog) efekta.